Stella Maris

BUEN CAMINO!

Priredila: Ružica Šilić

 

Ususret blagdanu sv. Jakova apostola

Buen camino!

U srednjem vijeku kršćani su hodočastili na tri sveta mjesta - u Jeruzalem, Rim i Santiago de Compostelu u španjolskoj pokrajini Galiciji, gdje se nalazi grob svetog Jakova.

I mi s ovim tekstom krećemo putom svetog Jakova s hodočasnicima iz cijeloga svijeta poznatom pod španjolskim nazivom El camino de Santiago, ili jednom riječju camino.

Apostol Jakov jedan je od prvih Isusovih učenika. Bio je sin Zebedeja i Salome, a brat Ivana evanđelista. Rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Na apostolat ga je pozvao sam Isus u proljeće, ili ljeto 28. godine. Sveti Matej taj događaj opisuje ovako: „Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim“(Mt 4,21-22).

Jakov je kao apostol bio nazočan u svim važnim događajima Isusova života. Bio je svjedok uskrišenja Jairove kćeri, Isusova preobraženja na Taboru, a istu trojicu apostola Petra, Ivana i Jakova Isus je poveo sa sobom i u Maslinski vrt. Ta trojica apostola zaspala su na Taboru, kao i prilikom Isusove agonije u Maslinskom vrtu. Ipak, bili su svjedoci događaja kojima nije bio nazočan nitko od Isusovih učenika, osim njih. Bili su svjedoci Isusove slave, kao i njegove agonije.

Nakon događaja Duhova, Jakov je neumorno i hrabro, kao i ostali apostoli, naviještao Kristovu otkupiteljsku smrt i njegovo uskrsnuće. Djelovao je i na Iberskom poluotoku, naročito u Galiciji, krajnjoj sjeverozapadnoj pokrajini današnje Španjolske, gdje je pokrštavao pogansko stanovništvo. Zna se da se 42. godine po. Kr. vratio u Jeruzalem. Herod Agripa I., unuk Heroda Velikog, bio je jedan od onih koji su ga zbog propovijedanja o Kristu i njegovu uskrsnuću smatrali neprijateljem i naredio je da mu se odsiječe glava. Tako je Jakov prvi od apostola umro mučeničkom smrću.

Predaja govori kako su Jakovljevi učenici, Teodor i Anastazije, uz pomoć anđela i povoljnog vjetra brodicom prevezli mrtvo tijelo svoga učitelja do Galicije, gdje je bio duhovno najaktivniji i tamo ga pokopali. Vrijeme čini svoje i grobnica apostola Jakova pada u višestoljetni zaborav.

Početkom 8. stoljeća, točnije 711. godine Arapi vrše snažan prodor u Španjolsku i lako osvajaju tu veliku, ali politički i vojno razjedinjenu zemlju. I kad je nakon stotinu godina njihove prevlasti ostalo slobodno tek nekoliko katoličkih državica na sjeveru poluotoka, događa se pravo čudo u pokrajini Galiciji.

Godine 813. pustinjak po imenu Pelayo boraveći na brdu Libradon svake noći uočava tajanstvena svjetla poput zvijezda iznad jednog nadgrobnog humka u polju. Od straha se nije se usudio približiti humku. Onda mu se u snu objavi sam sveti Jakov, tražeći da se iskopa njegov grob. Pelayo prvo odluči da o neobičnim događajima izvijesti svog biskupa Teodomira.

Potragom je pronađena mramorna grobnica, a u njoj zemni ostaci čovjeka odrubljene glave. Uskoro je, po odobrenju kralja, iznad groba podignuta velika bazilika i svetište Santiago de Compostela (Santo Iago de Campo Stelae = Sveti Jakov iz Zvjezdanog polja). Glas o čudu brzo se proširio širom porobljene kršćanske Španjolske i šire, pa već od 840. godine ljudi iz cijele Europe počinju hodočastiti svetom Jakovu. Tome su pridonijele i priče kako se taj svetac znao iznenada pojaviti u vojnim okršajima između domicilnog kršćanskog stanovništva i Maura i donijeti pobjedu kršćanskoj vojsci u trenucima kad je za nju bitka već izgledala potpuno izgubljena. Zato je prozvan i imenom Santiago Matamores (Santiago koji ubija Maure). Spominje se da su ga vidjeli u bitci kod mjesta Clavajo vođenoj 23. svibnja 844. godine i u još nekoliko navrata uključujući i za Španjolce značajnu bitku u mjestu Las Navas de Tolosa 1212. godine. I upravo tada u Europi se obnavlja osjećaj zajedništva u nejedinstvenim kršćanskim zemljama, stvaraju se savezi katoličkih zemalja koje se ujedinjuju u borbi protiv muslimana. Zato postaje zaštitnik kršćanstva u Europi, a posebice Španjolske. One godine kad njegov blagdan pada u nedjelju, Španjolci proglašavaju Godinu Svetog Jakova.

Od početka 12. stoljeća ljudi u velikom broju hodočaste u Santiago. Uz putove do groba svetog Jakova ljudi grade konačišta za prihvat hodočasnika, gostionice, poštanske postaje i mjenjačnice. Aymeric Picaud, francuski redovnik i hodočasnik 1139. godine piše prvi vodič za hodočasnike u Santiago (danas se on čuva kao oslikani rukopis pod nazivom Liber Sancti Jacobi: Codex Calixtinus u katedrali u Santiagu). U mjestima uz put niču nove kapelice, crkve, samostani, utvrde, mostovi... danas umjetnički spomenici graditeljstva. Hodočaste pripadnici svih staleža od najmanjih do najvećih, jer onima koji su došli do cilja dobivali su oprost grijeha.

Međutim, crna kuga, protestantska reformacija i politički nemiri u 16. stoljeću u Europi i na koncu i francusko prosvjetiteljstvo 18. stoljeća su jako smanjili hodočašćenje. U drugoj polovici 20. stoljeća broj hodočasnika bio je zanemariv, ali je zanimanje obnovljeno i danas oko 200.000 ljudi godišnje hodi u Santiago de Compostelu prelazeći iz različitih polaznih točaka izvan Španjolske i u Španjolskoj.

Do Santiaga vodi nekoliko ruta, ali najpoznatija je ona koja kreće iz francuskog mjesta Saint Jean Pied de Port, dugačka 800 kilometara. „Zašto Camino de Santiago? Zašto krenuti pješice na put dug od 800 kilometara do tamo nekog grada? Gdje je tu smisao?“ - pitali su Andreja Badera, autora prekrasnog hrvatskog hodočasničkog vodiča pod nazivom „Santiago de Compostela“.

„Smisao morate naći sami, morate osjetiti da vas camino zove. Mogu vam odgovoriti samo zašto sam ja otišao. Zato što je to najveći izazov i posljednja velika avantura našeg starog kontinenta. Izazov vjere. Vjere u sebe. Vjere u Boga.“

Novi hodočasnici na putu prema Santiagu prvo bi trebali nešto naučiti o poteškoćama puta

(Tekst preuzet iz spomenutog oslikanog rukopisa Liber Sancti Jacobi: Codex Calixtinus iz 12. st. Fotografirao: Álvaro Ballesteros).

Hodočasnički put jako je dobar, ali uzak. Budući da je uzak, taj put vodi čovjeka u život, za razliku od širokog i prostranog puta koji vodi u smrt. Hodočasnički je put za dobre ljude jer se poroci smanjuju, tijelo se mrtvi, kreposti rastu, grijesi se opraštaju. On je pokora za pokornika, put za pravednike, ljubav svetaca, vjera u uskrsnuće i nagrada za blaženike, udaljavanje od pakla, zaštita Nebesa.

Hodočasnik na tom putu ne uživa u obilju hrane, pa se topi debljina proždrljivih, ograničava putenost, smanjuju apetiti tijela koji napadaju utvrdu duše, pročišćuje duh, poziva čovjek na kontemplativan život, snizuju se oholice, uzdižu ponizni, ljubi se siromaštvo. Mrzi kritiku čovjeka kojim dominira škrtost. S druge strane, ljubi čovjeka koji daje siromasima. Nagrađuje jednostavne ljude koji čine dobra djela, dok škrte i grešnike ne spašava kandža grijeha.

Ovako izgleda „Credencial del pelegrino“, interna „putovnica“ Jakovskog puta koja se kupuje za 2 eura na početku putovanja. Potrebna je za noćenje u jeftinim hodočasničkim hostelima. Ovjerava se maštovitim pečatima, a na kraju puta je dokaz prijeđenog camina.

 

HODOČAŠĆE U SANTIAGO - ŽIVOT U MALOM

Dajana Fio Boljat triput je hodočastila do Santiaga. Prvi put išla je 2006. godine s malom družinom (Andrej Bader, Tihomir Katinčić i Željko Pavić) iz mjesta Saint Jean Pied de Port u Francuskoj. Godinu dana kasnije taj je dugački put propješačila s grupom vjernika vezanom za crkvu svetog Filipa Nerija u Splitu. Treći put je s obitelji hodočastila kraćom rutom, a sprema se i ove godine.

- Moje prvo hodočašćenje u Santiago bila je molitva prošnje, a drugo zahvala. Sjećam se, prema uputama kupila sam jako dobre cipele i moja jedina priprema sastojala se u tome da ih mjesec dana prije puta hodajući po Splitu dobro razgazim. Na ovo se hodočašće ne mora krenuti isključivo pješice. Može se ići biciklom i na konju. Za cijelu rutu važno je imati punih mjesec dana vremena, a za sve troškove, uključujući i povratnu avionsku kartu, oko 1.000 eura. Moje upoznavanje s caminom bilo je neobično. Za njega sam prvi puta čula od Željka, a on opet od Tihe, čiji je nećak dugo godina bio rukometaš u Španjolskoj. U vrlo kratko vrijeme upoznali smo Andreja Badera, koji je dvije godine ranije već prošao camino. U manje od deset minuta stvorili smo grupu za put.

Put počinje na francuskoj strani Pirineja. Dug je nešto više od 800 kilometara. Svaki dan prolazimo određenu rutu puta od 20 do 40 kilometara o kojoj se sami dogovaramo. Prvo se penjemo i spuštamo planinskim lancem Pirineja, prolazimo kroz ravničarska polja pšenice, kukuruza, vinograda, maslinika. Prolazimo kroz krasne gradove, mala sela. Dionice puta su različite - od asfalta, koji nam je bio najteži, do šuma, uzbrdica, nizbrdica, svega. Uistinu, na caminu doživite cijeli život u malom - i radost, i smijanje i plakanje i boli, jer ovo hodočašće ne podrazumijeva običnu šetnju.

Imate vremena biti s Bogom jer ste puno vremena sami, bez obzira koliko ljudi hoda oko vas i bez obzira na broj ljudi u vašoj grupi. Nije važno što ste umorni, što imate žuljeve i što vas svaki dan nešto boli. Kad u ranu zoru krenete na novo osvajanje, sve vaše muke nestaju u idućih deset minuta. I tako iz dana u dan.

Ne kreću svi iz hodočasničkih pobuda. Netko ide iz avanturizma, netko iz sportskih pobuda, netko tako želi jeftino upoznati sjeverni dio Španjolske. Nailazili smo često i na čitave španjolske obitelji koje ovako provode godišnji odmor – jer je u okolnostima camina obitelj danima zajedno i doživljavaju se na drugi način. Lakše uočavaju karakterne osobine svojih najbližih.

Doživljaji na putu su raznoliki. Dogodi se kad dođeš u svoje zadano odredište da budu zatvoreni dućani. Nedjelja je. Doslovce nemate što jesti, osim onoga što je u vašem ruksaku, a u njemu možda tek jedna konzerva jer se u hodanju nastojite što manje opteretiti. Dvaput nam se dogodilo da nismo imali gdje natočiti vodu, iako je u priručnicima naznačeno mjesto za vodu. I dođete tamo, i pipa zaista postoji, ali voda ne teče! No i to je bilo iskustvo koje je trebalo preživjeti. Na putu možete spavati ili u državnim ili privatnim hostelima. Cijene noćenja su različite. Neki primaju donacije - euro, dva ili tri, ili koliko želite. Uglavnom su svi uredni i čisti. Ljudi koji su u njima su ljubazni i rado primaju hodočasnike, a sami hodočasnici su svi u istom položaju - umorni i skršeni jer su prošli 20-tak kilometara, bilo da je padala kiša pa im je bilo zima, ili je bilo sunčano, pa su se skuhali od vrućine. Nakon tuširanja, uvučete se u svoju vreću za spavanje u višekrevetnim spavaonicama i utonete u san, bez obzira što oko vas možda netko, ili puno njih hrče. Ali lijepo je upoznati i popričati s ljudima iz svih krajeva svijeta. I danas sam s nekima od njih u kontaktu.

Cilj našega putovanja je Santiago de Compostela u kojem je grob svetog Jakova. I dolazak u Santiago je prekrasan trenutak koji mora svakoga taknuti. Kad ugledate ploču „Santiago“, oči su vam pune suza - jer se vaše hodočašće završava. Dolazite u katedralu s ruksakom na leđima, sa štapovima, ljudi oko vas znaju da ste hodočasnik koji je prošao taj put, a vi ste tako sretni što možete doći iza oltara svetog Jakova. Njegov je grob smješten ispod oltara. Na drugom hodočašću doživjela sam posebnu milost. Spustila sam se do njegova groba, kleknula i ugledala kako se jedan svećenik s 5-6 mladih ljudi također spušta i otvara prostor oko groba s namjerom da drži svetu misu. Nije mi bilo dano da uđem unutra, ali sam ostala pred rešetkastim vratima, tako da sam mogla vidjeti grob i klečeći sam izvana nazočila svetoj misi. I na kraju mise, svećenik me je pričestio kroz rešetku i moje srce je u tom trenutku bilo golemo!

 

20.7.2014.
Copyright © 2013. Stella Maris & Novena d.o.o. sva prava pridržana