Avantura Novih obzora, zajednice kojoj je utemeljiteljica Chiara Amirante, započinje 1991. kad je Chiara odlučila noću odlaziti na stanicu Termini u Rimu kako bi se susretala s mnogim mladima u teškim nevoljama kojima je ulica postala „dom“.

 

„Kad sam počela kročiti 'pustinjom' našega divnog Rima i na prstima ulaziti u prebolne priče 'noćnog svijeta'“, priča Chiara, „nisam ni slutila da ću susresti  tako golem narod očajnika, usamljenika, odbačenih, prosjaka ljubavi, onih s ožiljcima na duši, izobličenih ravnodušnošću, napuštenošću, nasiljem. Mnoge divne osobe nagrđene zloćom, mnoge mlade željne svjetla, zamamnostima svijeta i strašnim životnim udarcima svedene na stvorove ledena pogleda i kamena srca. Mnoge mladiće u cvijetu mladosti blokirane gađenjem, ledenom egzistencijalnom prazninom i smrtnom tjeskobom! Mnoga su me očajna braća sa suzama u očima grlila ištući: 'Molim te, Chiara, izvedi me iz ovog pakla!'... i koje li boli zbog nemogućnosti da nađem mjesto kamo ih odvesti.“

 

Tako se rodila zamisao o zajednici za prihvat gdje bi se nudio put izlječenja srca i psihičko-duhovnog preporođenja.

 

U ožujku 1994. Chiara u Trigoriji (Rim) otvara prvu zajednicu za prihvat Novi obzori, gdje stotine mladića koji su već iskusili ono najgore sebe ponovno izgrađuju kroz terapijski rehabilitacijski program što ga je ona osmislila.

 

Odgovor primljenih mladića od samog je početka uistinu iznenađujući.

 

U svibnju 1997. u Pigliu otvara se kuća za odgoj i prihvat koja će postati glavno sjedište Novih obzora. Od 1998. u Italiji se množe zajednice za prihvat, odgojni centri za ponovno uključenje u društvo, društveni projekti i inicijative za promicanje ljudskosti, a 2000. započinju i aktivnosti u inozemstvu, u Brazilu, a onda i u Bosni i Hercegovini.

 

Dekretom Papinskog vijeća za laike 8. prosinca 2010. zajednica Novi obzori postala je Međunarodna privatna udruga vjernika.

 

Poslušajmo što nam Chiara Amirante govori o svom životu:

 

 

Sve prolazi, samo ljubav ostaje! Ova, tako jednostavna misao pred mnogo mi se godina sve snažnije utiskivala duboko u srce. Liječnici su bili jasni: iznimno rijetka bolest koja mi je sve više oduzimala vid neće mi dati da se izvučem. Vrlo brzo – govorahu mi – bit ćeš slijepa. Radilo se o neizlječivoj bolesti koja mi je izazivala stalne bolove po svem tijelu i nijedno ih sredstvo protiv bolova nije moglo ublažiti. Pa ipak, premda je to stanje  bilo ljudski neizdrživo, u sebi sam ćutila duboki mir. Što se mojim očima svijet više skrivao i što sam više osjećala prijeku potrebu da mu idem ususret i da sve dijelim s drugima, posebno s očajnima, uslijedilo je sjajno otkriće da je punina radosti što nam je Krist dariva moguća i u najdramatičnijim okolnostima koje nam život priušti.

 

Noći mi je već duže vrijeme ispunjao uznemirujući san. 

 

Nalazila sam se na krševitu mjestu okruženu planinama i progonila su me grozna bića đavolskog izgleda. Trčala sam prema vrhu planine pokušavajući umaknuti njihovim prijetnjama, ali došavši na vrh, shvatila sam kako je svaki put za bijeg zapriječen. Gledala sam dolje prestrašena da ću se odozgo strmoglaviti, a vidjela sam kako se u dnu udoline nalazi mnoštvo očajnika koji su zapomagali i prema meni pružali ruke kao da traže pomoć. Bila sam razapeta između želje da svojoj braći pomognem i straha da ću se u tu provaliju sunovratiti. Strahovala sam da ću, siđem li u tu udolinu, umrijeti.

                                     

Tada nisam znala kako nazvati tu m?ru, nisam joj uspijevala dokučiti značenje. Kasnije, kad sam počela hoditi u mraku (tj. oslijepila), prisjetila sam se tih slika i fizički sam osjećala déj?-vu. U strašnoj zbilji koja me okruživala ponovno sam vidjela lica slična onima u snu i nastojala odgovoriti na njihove bolne krike. Ponovno sam razmišljala o svom životu i kako me Gospodin pratio na neprohodnim putovima koji su me mimo svakoga mog očekivanja doveli među one koje nazivam „narodom noći“.

 

Svaki je susret bio otvoreni pakao, provalija u koju se ulazi na prstima, ali i promatranje nečega lijepog što se zbivalo: makar bilo samo ponovno zapaljivanje nade, želja da se iznova otkrije mogućnost života u punini.

 

„Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi... To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15, 10-11). Gle, u tim riječima Ivanova Evanđelja moje je srce našlo temeljni odgovor i upravo je odatle krenula moja avantura. Ona više nije samo moja, nego i tisuća prijatelja i braće koji su odlučili dan za danom, u odnosu prisnog zajedništva, sa mnom kročiti prema divnim obzorima koje nam ljubav uvijek rastvara.

 

Rezultat?

Na tisuće obraćenja, nutarnjih ozdravljenja, oslobođenja od djelovanja zloga…

 

Nove metode evangelizacije… RADOST svjedočenja Božje ljubavi… otvaranje prema svima kojima duša boravi u „dolini smrti“, u trpljenju uzrokovanom udaljenošću od Onog koji jedini zna pravi smisao našeg postojanja. 

 

AUTOBIOGRAFIJA CHIARE AMIRANTE SAMO LJUBAV OSTAJE IZAŠLA JE U BIBLIOTECI STELLA MARIS!