FRA ZVJEZDAN I MOJ PUT OBRAĆENJA

HVALA PATER, ČUJEMO SE!

Bila je jesen 1987. Bio sam mlad, bez ikakvog poznavanja vjere, spletom okolnosti u potpunom nutarnjem beznađu i mraku. Nisam imao povjerenja ni u koga, a posebno ne u neke grupe, te još molitvene. U meni su bile stotine nepremostivih predrasuda o mnogo čemu, a posebno Crkvi. Jedan prijatelj, kojega je teška bolest dovela na to za mene vrlo čudno i strano mjesto, tada mi je rekao: ”Dođi i vidi”. Došao sam tako na Kaptol 9 tražeći slamku, u trenutku kad čovjek pristaje na, za mene tada, neprihvatljivo. Došao sam u velikoj zbunjenosti i strahu i sreo patra Zvjezdana na molitvenoj grupi i vjeronauku za mlade. Tada, kada zbog rana i iskustva, nitko nije mogao probuditi niti zrno povjerenja i nade - pater jest, u mjeri da opet dođem. Vidio sam nešto što nikad prije nisam. Čovjeka koji je bio jednostavnost i ljubav kakvu nisam poznavao, šireći neko povjerenje s iznenađujućom jasnoćom. Vidio sam da ono što govori i vjeruje, te da to ne može biti ništa drugo nego istina. Istina koju nisam poznavao. Istina na koju mi nitko nije ukazao. Istina koju nisam mogao naći u ljudskim čežnjama, zanosima, usponima i padovima, u prijateljima, ljubavima, snovima, idejama, knjigama, prirodi, umjetnosti, znanju, mudrim ljudima, radosti ili bolu.

Došao sam još jednom i krenuo na put obraćenja, katekumenata, otkrivanja Gospodina. Za ruku me vodio pater. Jedne večeri, u studenom 1987., upoznao sam Ljubav Božju, po polaganju ruku patra u molitvi otklinjanja kao dio katekumenata.

Povela me onda Ljubav na dugi put čišćenja, boli i borbe, te mi darovala sve: suprugu, dom, veliku obitelj i sam život, kao potpuno nezasluženo iznenađenje, čudo novog stvaranja. Nakon tri godine koračanja uz ruku fra Zvjezdana, otisnuo sam se na duge puteve nimalo jednostavne, fizički  jako udaljene od patra, sada s Božjom Rukom Ljubavi koju sam preko ruke patrove upoznao. Fra Zvjezdana sam poslije viđao tu i tamo na Taboru, izmjenjivali smo svake godine poštu par puta za blagdane pa i u njegovoj bolesti, kad je bio onaj isti pater, više se zanimajući za nas nego za sebe, dijelivši mir i potpuno povjerenje u Gospodina. Zadnji smo se put vidjeli na Taboru prošle godine kad sam ga posjetio, prvi put tada s najmlađim sinom (15). Nismo ništa govorili već se sva trojica zagrlili, ostali tako malo i pozdravili se. Samo je spomenuo sinu da poznaje njegovu braću i da ih je jednom davno krstio.

Hvala dragome Bogu što mi je poslao patra u, za mene, teškim vremenima. Hvala za veliku milost i dar one večeri u jesen 1987. na Kaptolu 9, kad sam u nadi, mimo bilo koje nade, zauvijek izgubljen na kraju lutanja, zavirivši u tamu groba, gdje je samoća bila jedino što se moglo vidjeti, sreo patra, i one noći u studenome 1987. kad je, po patrovoj molitvi, Božja Ljubav zazvala moje pravo, zaboravljeno ime i nanovo me rodila.

Kad nam jako dragi ljudi otiđu, jako smo tužni, ali s fra Zvjezdanom nije tako. Ne, tuga nije prava riječ, nikako. Bolje odgovaraju riječi radost, mir, blizina, sigurnost, jednostavnost, ljubav, prisutnost u Gospodinu koji nas je povezao one jeseni 1987.

Hvala ti Gospodine na sasvim neočekivanom daru patra koji me je tebi i tvojoj Crkvi doveo. Molim te za milost i dar one poniznosti i predanja djeteta, posebno u križevima života, koju je pater imao.

Hvala pater, čujemo se!

Hany Lucić, Stockholm

7.12.2013.