SJEĆANJA NA SV. FAUSTINU - Bl. Michał Sopoćko

Bl. Michał Sopoćko, ispovjednik i duhovnik sestre Faustine u Vilniusu:

Ima istina svete vjere koje kao da se znaju i o kojima se često sluša i govori, ali ih se zapravo dobro ne razumije niti se po njima živi. Tako je bilo sa mnom kad je bilo riječi o istini o Božjem milosrđu. Toliko sam puta spominjao tu istinu u propovijedima, razmišljao o njoj u duhovnim vježbama, ponavljao u molitvama Crkve – osobito u psalmima – ali nisam razumio značenje te istine niti sam prodirao u njenu bit – da je najuzvišenije svojstvo Stvoritelja, Otkupitelja i Posvetitelja. Bila je potrebna jedna jednostavna, pobožna duša, tijesno sjedinjena s Bogom, koja mi je – kako vjerujem – po Božjem nadahnuću progovorila o tome i potaknula me na studij, istraživanje i promišljanje. Ta duša bila je blagopokojna sestra Faustina (Helena) Kowalska ... Ona je postupno uspjela dovesti do toga da danas štovanje Božjega milosrđa, a napose ustanovljenje svetkovine Božjega milosrđa na prvu nedjelju nakon Uskrsa, smatram jednim od glavnih ciljeva svoga života.

Sestru Faustinu upoznao sam u ljeto 1933. godine kao penitenticu u Družbi sestara Naše Gospe od Milosrđa u Vilniusu kojima sam bio redoviti ispovjednik. Privukla je moju pozornost neobično profinjenom savjesti i tijesnim sjedinjenjem s Bogom: najčešće nije bilo materije koja bi zahtijevala odrješenje i nikada nije uvrijedila Boga teškim grijehom. Već mi je na početku rekla kako me odavna poznaje iz nekog viđenja i da joj trebam biti duhovnik te da moram ostvariti neke Božje planove koji će mi biti obznanjeni preko nje. Zanemario sam tu njenu priču i stavio ju na jednu kušnju koja je dovela dotle da je, uz poglavaričin pristanak, počela tražiti novog ispovjednika. Nakon nekog vremena vratila se k meni i izjavila da će podnijeti sve što treba, ali od mene više ne ide. Ne mogu ovdje ponavljati, a ni obuhvatiti pojedinosti našeg razgovora koje se djelomice mogu naći u njenom dnevniku koji je pisala po mome nalogu budući da sam joj zabranio govoriti o njenim doživljajima za vrijeme ispovijedi.

Što sam više upoznavao sestru Faustinu, ustanovio sam da darovi Duha Svetoga kod nje djeluju na tajanstven način, ali da vrlo često izbijaju na površinu, osnažujući  intuiciju koja je živo obuzimala njenu dušu, raspaljivala ljubavni zanos do uzvišenih, herojskih čina posvećenja i umiranja samoj sebi. Osobito je često bilo vidljivo djelovanje darova znanja, razuma i mudrosti zahvaljujući kojima je sestra Faustina jasno vidjela ništavnost zemaljskih stvari i važnost trpljenja i pokore te jednostavno spoznavala Božja svojstva, a najviše njegovo neizmjerno milosrđe. Nerijetko se uvijek iznova znala zagledati u nedostupnu svjetlost koja usrećuje; kroz neko bi vrijeme upirala pogled u neshvatljivo usrećujuću svjetlost iz koje je izranjao lik Krista koji korača i blagoslivlje svijet svojom desnom rukom, dok lijevu uzdiže do visine srca otkuda izviru dvije zrake – bijelai crvena. Sestra Faustina imala je takva i druga osjetilna i duševna viđenja unazad više godina i slušala nadnaravne objave, doživljene osjetilom sluha, vida i uma. 

***

Što reći o sestri Faustini i objavama koje je primala? Što se tiče urođene naravi, bila je potpuno uravnotežena, bez traga psihoneuroze ili histerije. Prirodnost i jednostavnost karakteriziraju njen odnos kako prema sestrama u zajednici tako i prema stranim osobama.  Nije bilo u njoj nikakve izvještačenosti i teatralnosti, nikakve usiljenosti, niti želje svratiti pozornost na sebe. Upravo suprotno, nastojala je da se ni po čem ne razlikuje od drugih, a o svojim unutarnjim doživljajima nikome nije govorila osim ispovjednicima i poglavaricama. Osjećajnost joj je bila normalna, disciplinirana po pitanju volje, nije pokazivala nagle promjene raspoloženja i uzrujanost. Nije padala ni u kakvu depresiju niti se živcirala zbog neuspjeha koje je podnosila u predanosti Božjoj volji.

Što se tiče uma, bila je pametna i zdravo je rasuđivala, makar nije imala gotovo nikakvo obrazovanje: jedva što je znala pisati, čineći pri tom često pogreške, i čitati... S obzirom na nadnaravne kreposti snažno je napredovala. Doista, već od početka sam kod nje zapazio usađene i prokušane kreposti čistoće, poniznosti, gorljivosti, poslušnosti, siromaštva i ljubavi spram Boga i bližnjega, ali je bilo jednostavno neprestano uočavati njihovo postupno usavršavanje koje je, pred kraj života, bilo dodatno intenzivirano ljubavlju prema Bogu koja je izvirala iz njenih stihova.

***

Jednom sam vidio sestru Faustinu u ekstazi. Bilo je to 2. rujna 1938. kada sam je posjetio u bolnici na Prądniku i došao se pozdraviti s njom jer sam putovao u Vilnius. Izašavši, nakon nekoliko koraka, sjetio sam se da sam joj donio više desetaka primjeraka objavljenih (knjižica, bilj. prev.) u Krakovu, u kojima su bile molitve o Božjem milosrđu (devetnica, litanije, krunica). Odmah sam se vratio kako bih joj ih uručio. Kada sam otvorio vrata sobice u kojoj se nalazila vidio sam je uronjenu u molitvu u sjedećem stavu, gotovo lebdeći iznad kreveta. Pogled joj je bio upravljen u neki nevidljiv predmet, zjenice snažno raširene. Nije čak obratila pozornost na moj ulazak, a ja sam se, ne želeći joj smetati, htio odmah povući. Ipak, brzo je došla k sebi, primijetila me i ispričala se što nije čula moje kucanje ni ulazak. Dao sam joj molitve i oprostio se od nje, a ona mi je rekla: „Do viđenja, u nebu!“ Kada sam je potom, 26. rujna, posljednji put vidio u Łagiewnikima, nije više htjela razgovarati sa mnom, možda nije ni mogla, rekavši samo: „Zauzeta sam razgovorom s Ocem Nebeskim.“ Doista, djelovala je poput kakvog nadzemaljskog bića. Tada više nisam imao ni najmanje sumnje da je ono što je pisala u svom dnevniku o svetoj pričesti koju joj je donosio anđeo, istina.

Iz knjige SJEĆANJA NA SVETU FAUSTINU KOWALSKU,  u izdanju Biblioteke Stella Maris